I've seen things you people wouldn't believe... attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhauser gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain.
Time... to die.
- iz filma Blade Runner

... tijekom samo deset sekunda zabilježeno je jedanaest sudara neutrina s česticama vode. Za tih deset sekunda emitirano je u eksploziji supernove tisućstruko više energije od one koju je Sunce ukupno izračilo u posljednjih četiri i pol milijarde godina. Da je ta eksplozija zadesila Suncu najbližu zvijezdu, a ne 160 tisuća svjetlosnih godina udaljenu, bio bi kraj za Zemlju kao planet života. Ovako smo svjedoci dramatične smrti zvijezde, koja produbljuje svijest o korijenima našega postojanja. Postajemo svjesni da smo građeni od zvjezdane prašine. Od 200 milijardi zvijezda u svemiru, od kojih se neke rađaju, a neke umiru, ove posljednje su odgovorne za stvaranje tvari na kojima se temelji život. Teške supstancije smještene bliže središtima zvijezda, tek se u eksploziji zvijezde raštrkaju po svemiru. Iz pepela nestalih generacija zvijezda sagrađen je naš Sunčev sustav. Na kraju 20 milijardi godina evolucije svemira nalazimo život planeta Zemlje. U nemiru koji ljudski pogled skreće prema nepoznatim svjetovima stvorena je i svijest o prapočetku u zvjezdanoj prašini.
- I.Picek, Elementarne čestice - iskrenje tamne tvari

- Koliko ću još živit, Luiđi? - prenila ga je ona.
- Ko to zna, moja Bepina, to nikad niko ne zna. More bit još deset, petnajst, dvajst godin...
- Molin te, Luiđi, nemoj se šalit, znan ja da ću umrit.
- Ma, ča je tebi, ženo božja, zdrava si ka dren! Moga bi s tobon brode razbivat, sva si ka gvozd. Oklen tebi ta ideja da ćeš umrit?! Jesi li počela rebanbivat, an?
- E, moj Luiđi, čin ti mene jubiš, čin si tako dobar pa me puštaš, eto, i da te tičen nogon, onda znan ja ča se sprema.
Likar je ispod oka gleda njen blidi prozirni profil. Ponovo je lega u posteju i uzeja Dantea.
- Znaš, Luiđi, kad bi ko meni reka: vinčaj se i umri, oli živi miljun godin bez vinčanja, ja bi omar pristala vinčat se i umrit. I kad vinčana buden umirala, ja ću bit najsritnija žena na svitu.
- A zašto ćeš poć umirat, kad se možeš lipo vinčat i živit? Ja ne razumin tebe, uvik ti je priša. Priša ti je vinčat se, priša ti je umrit, šempjo. Ča je sad? - reče likar, videći da mu oće ništo reć.
- Kad umren ... Ako umrenmpri tebe, je li tako dobro, onda te molin da mi na grob staviš samo jednu malu tabelicu: ovod sritno počiva Bepina, virna vinčana žena likara Luiđa. Eto, samo to i ništa drugo. Ni godine rođenja ni smrti, nemoj mi, za gospu, stavit.
- Dajen rič, Bepina - reče likar s očiman punin suz. Okrenija se na drugu stranu i činija fintu ka da čita.
- A sad me jopet takni nogon.
- Neću, pusti me čitat. Ma ča me mučiš više - reče Luiđi dodirnuvši je nogon.
- I još nešto, Luiđi.
- Ti sve tako malo pomalo, čovik ti da mali prst, a ti zgrabiš cilu ruku - pritvara se likar ka da se jidi i da čita, a zapravo se cili pritvorija u uvo.
- Tila bi da mi kadikad doneseš na grob malo cvića. Tek tako da me se sitiš, eto, recimo, svaku petnajst dan, jednu malu kiticu.
- Dosta, dosta! - povika je likar i odložija libar.
Nije više moga odolit suzan, pa se diga i otiša put ponistre.
- E, znan, jemaš prav. Puno to tražin svaki petnajst dan. Baš san luda, to bi za te bila velika fatura, velika gnjavaža. Meni je, eto, dosta svaki misec dan. Oćeš li, Luiđi, jedanput na misec samo pet minuti skoknut? Oćeš li svaka dva miseca? - govorila je umorno Bepina.
Luiđi je začepija uši i pobiga vanka iz sobe.
- I projdi sa cvićen priko rive neka svi vidu, neka puknu. Znan, Luiđi, tebe je sram nosit cviće. Onda dojdi rano ujutro neka te niko ne vidi, ali vidićedu na grob boket i znat će da si ti bija. Ja samo tebe jeman na svitu, Luiđi. Ja san cili život samo za te živila. Di si, Luiđi, dojdi, kome ja ovo govorin? - zanila se Bepina i zurila u vrata.
Likar je jope uša, približija jon se zaplakanih očiju. Kad ga je vidila takvoga, ona ka da se odma otriznila.
- Ala, Luiđi, pa ti mi plačeš? A ča je mome Luiđu? Nemoj mi plakat, tebe je grubo vidit kad plačeš.
- Ko plače, ludo jedna!? Ti sve duplo vidiš. A sad ostavimo te stvari, Bepina, oćemo li malo spavat, an?
- Ne mogu, Luiđi, meni je sad žaj spavat. Ajde čitaj.
- Ne mogu, bolidu me oči. Ajmo pivat - reče likar i lagano započne jednu pismu, a Bepina drhtavo i slabašno, ali sritno privati za njin.
- M. Smoje, Kronika o našem malom mistu